Rodom u koprive
GALERIJA SKC, 8. MART 2019
Izložba ‘Rodom u koprive’ nastala je na radionici restrukturiranja pojmova muškarac i žena, koja se odvila u Galeriji SKC tijekom veljače 2019. godine. Namjera radionice bila je propitati ustaljene ideje roda sa studentima/cama Akademije primijenjene umjetnosti u Rijeci istodobno ih potičući da se okušaju u suvremenim umjetničkim praksama, te da idejno i praktično zakorače u nepoznato.
Sudionici su ispitali vlastito poimanje roda postepeno se krećući od pojma prema vizualnom rješenju, paralelno se upoznajući sa osnovnim pojmovima društvene i feminističke teorije poput stereotipa, diskriminacije i razlike između spola i roda uz ugošćene predavače/ice (Natalija Stefanović, Bruna Nedoklan, Izvor Rukavina, Petra Čargonja) Promišljali smo uloge pripisane ženama i muškarcima u suvremenom društvu - koliko nas te uloge određuju, koliko se u njima pronalazimo, koliko nas “peckaju”, a koliko oslobađaju.
Produkti radionice na različite načine opisuju iskustvo autora/ica te interpretiraju očekivanja koje postavlja kultura. Nastajali su uzimajući u obzir osoban razvoj, definiranje (sebi) izazovnih zadataka te izlazak iz zone komfora rješavanjem istih.
Naposljetku, izrodili su se iz intrigantnih pitanja za autora/icu samog/u a u kojima će se mnogi od nas prepoznati.
Izlagali su: Josipa Baljak, Kristian Bosak, Lana Gržetić, Nikolina Janjić, Katarina Musap, Nicol Načinović, Katarina Musap, Natali Šajbić. Tekst potpisuje Petra Čargonja, a koncept kustosica galerije SKC Elena Apostolovski.
Josipa Baljak pristupa prikazu svojeg tijela i tijela svog partnera kao masi čij reljef oblikuje i bilježi fotografijom. Serijom fotografija “Josip(a)” fragmentira muško i žensko tijelo, prepletanjem dijelova tijela i boranjem kože prestaje biti jasno o kojem se dijelu i čijeg tijela radi. "Koristim oblikovanje pomoću najvećeg ljudskog organa na tijelu kao motiv za seriju fotografija. Apstraktnim prikazima kože gubi se prepoznatljivost rodnih i spolnih razlika."
Katarina Musap, izrađuje interaktivan objekt koji poziva na redefiniranje oblika koje vezujemo sa “muškim” i “ženskim”. Kroki aktova prekriva površinu deset kocaka koje se angažmanom posjetitelja preslaguju u razne apstraktne kompozicije. Radom “Bez glave i repa” Katarina potiče stvaranje nove slike muškog i ženskog tijela. "Slaganjem muških i ženskih figura u geometrijska tijela kocke gubi se početak i kraj pojedinog tijela. Oni se iznova slažu i miješaju u nove apstraktne kompozicije i time gube početna rodno-spolna obilježja - tijela postaju linije, izražajno sredstvo kojim stvaramo crtež."Nicol Načinović radom “Mamin junak, tatina princeza” bavi se onim elementarnim čime nas kultura daruje, pa čak i prije rođenja - ustaljenim vjerovanjima i tipiziranim ulogama namijenjenim djevojčicama i dječacima. Nicol u ambijentalnoj instalaciji rekonstruira škole našeg djetinjstva: zelene klupe, hrvatski grb, školski pribor i školske pisanke koje se rodno profiliraju. Dječak je sportski tip kojem je samo nebo granica, a Curica je tatina mazica, razmažena princeza. Nicol u pisanke upisuje “klasične” izjave koje služe kao rodni korektiv i poziva posjetitelje da dopišu čime su njima punili glavu kada su bili mali.“Koja guza” Nikoline Janjić prikazuje stereotip koji definira važnost guze u današnjem hiperseksualiziranom društvu i sav trud koji bi osoba trebala uložiti da tu guzu i stvori, oblikuje pa i održava. Nikolina ironičnim video radom prikazuje muškarce kako u teretani rade na svojoj stražnjici. Video je izložen na velikoj televiziji, a ispred njega je postavljena fotelja u koju je posjetitelj pozvan uroniti i upustiti se u promatranje eksponirane muške guze, čime se eksponira i sam promatrač u činu promatranja, kako bi se taj uobičajeni kulturni fenomen “dobrih guza”, ali i voajerizma, doveo u pitanje.“Baletan” Lane Gržetić donosi slikovnu priču uobičajene rutine baletana pred nastup koji nanosi “scenski make-up” u 4 fotografije te se osim toga videom evidentira baletni nastup koji slijedi. Taj isječak iz života prikazuje obično rodno profilirane prakse poput šminkanja kao sastavni dio rada bilo kojeg scenskog umjetnika.
Kristian Bosak izlaže “Profil”, instagram profil koji obuhvaća kombinaciju izrazito “testosteronskih” odlika sa nježnim i pomalo erotskim naglascima, dozom drskosti i beauty filtera te duhovitih tekstova koji parodiraju uobičajeni ‘caption diskurs’ društvenih mreža. "Za prvi dojam nema druge šanse. Atipičnom prezentacijom muškarca na društvenim mrežama (postignutom korištenjem rodno neuobičajenih filtera, odjeće i poza) postavlja se kritika rodnih stereotipa i normalizacije narcisoidnosti unutar virtualnih okvira."Natali Šajbić u radu “To sam ja!” također se bavi samoreprezentacijom kroz seriju fotografija u koje intervenira tekstom. Čitav je rad u “nije me briga” tonu, uključujući i postav koji pomalo podsjeća na zidove soba srednjoškolaca. Natali prolazi put oslobođenja od normi ženskog postojana portretirajući sebe ali i druge žene te pratećim komentarima koji ostaju neopterećeni od “pritiska izgledanja i bivanja ženskim produktom”.
TEKST: Petra Čargonja